Citius, altius, fortius

Prvi je zapis o Olimpijskim igrama zabilježen 776. godine pr. Krista, no vjeruje se da su prve Igre održane već negdje u 13. stoljeću pr. Krista.

394. godine Teodozije Veliki prekinuo je Olimpijske igre ostavivši samo spomen iz kojeg su se tek u 19. stoljeću rodile nove Olimpijske igre.

Grčka legenda kaže da je pobjeda u utrci velikog Herakla potaknula na ideju da bi se utrka mogla održavati svake četiri godine. Druga je pak legenda da je Zeus osobno pokrenuo manifestaciju nakon što je pobijedio Krona u borbi za nebeski tron.

Ipak, vjerojatnija je priča da su olimpijske svečanosti izvorno bile lokalni religijski događaj sve do 884. godine, kada ga je tadašnji kralj odlučio pretvoriti u širi, helenistički festival. Da bi to postigao, stupio je u privremeno primirje s ostalim vladarima kako bi se sportašima i svima ostalima osigurao siguran dolazak na slavlje.

Stari su Grci vrijeme mjerili Olimpijadama, što je odgovaralo vremenu od četiri godine, a početak svake Olimpijade obilježavale su Olimpijske svečanosti.
Službenim početkom prve Olimpijade smatra se 776. godina pr. Krista.

Sve do petnaeste Olimpijade, jedino sportsko natjecanje sastojalo se od jedne utrke trkača. Kasnije su se sportske igre proširile i postale značajnim dijelom svečanosti.
Osim trčanja, ubrzo su uslijedili i drugi sportovi: hrvanje i pentatlon 708. pr. Krista, boksanje 688., utrke kočija 680. pr. Krista i pankration (kombinacija šakanja i hrvanja, uvedena na 23. olimpijskim igrama).

Jedina službena nagrada bila je maslinova grančica, no pobjednik je dobivao i druge, neslužbene nagrade od svojega grada (besplatno stanovanje, izuzeće od plaćanja poreza, novac itd.).

Natjecanje na Olimpijadama stare Grčke

Sportaši su na mjesto održavanja igara dolazili mjesec dana ranije kako bi ih suci dostojno fizički, psihički i moralno pripremili, a oni bi tada odlučivali tko je od njih sposoban za natjecanje.

Natjecatelji su se obično natjecali – nagi! U početku su nosili neku vrstu kratkih hlačica, no 720. pr. Krista su i to odbacili – radi bolje aerodinamičnosti.

Ženama nije bilo dopušteno gledanje igara: ne zbog golotinje, nego zbog posvećenosti bogu Zeusu, što je bilo ekskluzivno muško pravo. Žene su svoje navijačke strasti smjele utažiti samo na otvorenim utrkama kočija.

Na vrhuncu, u 4. st. pr. Krista, olimpijske svečanosti privlačile su velik broj gledatelja, ne samo s Peloponeskog poluotoka nego i iz udaljenijih krajeva poput Libije i Egipta. Sport je inspirirao i umjetnike: pjesnici su recitirali stihove sastavljane na licu mjesta, a kipari su pred svima izrađivali statue. Hrana se prodavala na štandovima, a trgovci su prodavali konje.

I tadašnji celebrities bili su viđani na igrama: Platon, Demosten, Diogen, Pitagora…

Čak i kada je nestala slava velike Grčke, Olimpijada je živjela i dalje. Rimljani su zamijenili dotadašnje igre gladijatorskima, a u njima su sudjelovali robovi.

394. godine Teodozije Veliki prekinuo je Olimpijske igre ostavivši samo spomen iz kojeg su se tek u 19. stoljeću rodile nove Olimpijske igre.

19. stoljeće – nove Olimpijske igre

1912., Stockholm, Švedska - Najuspješnije igre do tada! Prvi je put uvedeno elektronsko mjerenje vremena.

Za uspostavljanje modernih Olimpijskih igara zaslužan je Francuz Pierre de Coubertin, iako je sama ideja o obnavljanju igara stvorena u Engleskoj.

Već 1612. godine Robert Dover je u Gloucestershireu organizirao englesku verziju Olimpijskih igara. Igre su, uz sportove kao što su trčanje, skokovi i hrvanje, uključivale i kartaške igre, šah i plesanje.

Od nekoliko pokušaja oživljavanja Olimpijskih igara, najvažniji je bio onaj u Shropshireu 1850. godine. Igre je organizirao William "Penny" Brooke, a uključivale su kriket, trčanje s preponama, skokove, bacanje koluta o klin, trčanje i nogomet.
"The Much Wenlock Games" isprva su bile zamišljene samo za mlade, no kasnije su uključivale i starije sportaše, a pridružilo im se i gimnastičko društvo iz Njemačke.

Godine 1890. Brookea je posjetio Pierre de Coubertin koji je s njim dijelio mišljenje o važnosti tjelesnog odgoja i san o osnivanju međunarodnih Olimpijskih igara.

De Coubertin je, 23. lipnja 1894., predsjedao sastanku 79 izaslanika – predstavnika 12 zemalja – koji su jednoglasno odlučili o obnavljanju Olimpijskih igara.

Osnovan je IOC (International Olympic Committee) kojem je cilj bio organiziranje prvih modernih Olimpijskih igara u Parizu 1900. Na nagovor Pierrea de Coubertina, ubrzo su promijenili cilj: 1896., Atena!

1896., Atena, Grčka
Od 245 prijavljenih igrača, 164 su bila Grci. Održana su 43 natjecanja u ovih devet sportova: biciklizam, mačevanje, gimnastika, streljaštvo, plivanje, tenis, laka atletika, dizanje utega i hrvanje.
Većina stranih natjecatelja sama si je platila put, a kriterija za sudjelovanje nije bilo pa su neki od sudionika bili i turisti koji su se tamo zatekli.
Jedine nagrade bile su srebrna medalja (i kruna od maslinovih grančica) i brončana (s krunom od lovorova lišća).
Nepoznati grčki pastir Spyridon Louis postao je državnim herojem osvojivši maratonsku utrku. Osim službenih nagrada, dobio je i doživotno besplatno brijanje i besplatne obroke u jednom atenskom restoranu!

Olimpijade prije II. svjetskog rata

1900., Pariz, Francuska
Te se godine Olimpijske igre zamalo nisu ni održale. Organizacija je bila loša, a igre su se odvijale u sklopu velike izložbe u Parizu.
U općoj zbrci, događali su se razni kurioziteti. Margaret Abbott iz SAD-a je, primjerice, osvojila prvo mjesto u golfskom turniru na koji je upala tek tako, iz šale. Danas se bilježi kao prva žena koja je osvojila zlatnu medalju, iako toga nikada nije bila ni svjesna (umrla je 1955. godine).

1904., St. Louis, Missouri
Napetosti izazvane Rusko-japanskim ratom i nepristupačna lokacija odgovorili su mnoge sportaše od sudjelovanja. Većina natjecatelja bila je iz SAD-a i Kanade.
Po prvi put održano je natjecanje u veslanju.
Prvi su put tri najbolja natjecatelja dobila zlatnu, srebrnu i brončanu medalju.

1906., Atena, Grčka
Barun P. de Coubertin smatrao je da je najbolji način da se igre ožive – vraćanjem u Atenu.
Održane su tzv. "umetnute" igre, koje se zapravo ne smatraju službenima. De Coubertin je izrazio zahvalnost Ateni na slavljenju 10. godišnjice Igara te na dobroj organizaciji programa izjavivši kako je vraćena vjera u manifestaciju.

1908., London, Engleska
Engleski organizatori uveli su više reda u Igre, no te su se godine prvi put u sport uplele međunarodna politika i kontroverze sa sucima.
Finski su atletičari trebali nositi rusku zastavu, a ne finsku, na što, naravno, nisu pristali pa su promarširali bez ikakve zastave. Ircima je pak bilo naređeno da zastupaju Veliku Britaniju, a ne Irsku, pa su se mnogi natjecatelji povukli.
Skandali su počeli već na svečanom otvaranju kada je nositelj američke zastave odbio zataknuti je u kraljevsku kutiju kao što su to učinili ostali: "Ova se zastava ne klanja ni jednom zemaljskom kralju", bile su njegove riječi.
Nekoliko je britanskih sudaca sudilo na štetu američkih igrača, a i druge su se države tužile na nepravedan odnos, no najveća je kontroverza izbila na finalu utrke na 400 metara u kojem je američki pobjednik diskvalificiran zbog navodnog ometanja britanskog trkača. Tada je odlučeno da će se suci ubuduće birati iz svih zemalja, a ne samo iz zemlje domaćina te da će se uskladiti pravila za sve igre.

1912., Stockholm, Švedska
Najuspješnije igre do tada! Ostale su u pamćenju kao lijepo druženje svih igrača.
Prvi je put uvedeno elektronsko mjerenje vremena.

1920., Antwerpen, Belgija
Loš smještaj i užasna poslijeratna hrana bili su razlogom mnogih negodovanja, naročito američkih sportaša.
Iako je Njemačkoj, Austriji, Bugarskoj i Mađarskoj bilo zabranjeno sudjelovanje, postavljen je rekord od 29 zemalja i 2 669 sudionika.

1924., Pariz, Francuska
Usprkos novčanim problemima i velikoj poplavi tog proljeća, Olimpijske su igre postigle veliki uspjeh, a ta se godina smatra početkom moderne olimpijske ere.
Johnny Weismüller, koji je kasnije postao poznat kao filmski Tarzan, osvojio je tri zlata u plivanju i broncu kao dio američkoga polo tima.
"Zimski sportski festival" održan iste godine u Parizu pretvorio se u Zimske olimpijske igre.

1928., Amsterdam, Nizozemska
Uvedena je ženska laka atletika.
Započela je tradicija nošenja olimpijske baklje.

1932., Los Angeles, Kalifornija
Sagrađeno je olimpijsko selo.
Uvedeno je sviranje himne pobjedniku.

1936., Berlin, Njemačka
Berlinu je dodijeljena čast da bude domaćinom igara još 1931. – dvije godine prije dolaska nacizma na vlast. SAD je zamalo bojkotirao igre.
Usprkos rastućim međunarodnim napetostima i nacionalističko-militarističkoj atmosferi, Olimpijske su igre privukle čak 49 zemalja – najviše do tada.
Natjecanja su snimana i prikazivana po kino-dvoranama.
Jesse Owens, crni američki sprinter, proslavio se osvojivši četiri zlata.

Olimpijade nakon II. svjetskog rata

1988. Florence Griffith Joyner odskače talentom te hrabrim i originalnim imidžem. Diskvalificiran sprinter Ben Johnson zbog dopinga.

1948., London, Engleska
Mnogi događaji mogli su se vidjeti na britanskoj televiziji, a ostatak svijeta morao se zadovoljiti radiovalovima.
Zvijezda ovih igara je bila atletičarka Fanny Blankers-Koen iz Nizozemske s četirima zlatnim medaljama.
Prvi je put upotrijebljen fotofiniš.

1952., Helsinki, Finska
Olimpijski "hladni rat" započeo je ove godine, kada je Sovjetski Savez prvi put ušao u natjecanje. Za pripadnike "komunističkoga bloka" (uključujući i Jugoslaviju) sagrađeno je zasebno olimpijsko selo.

1956., Melbourne, Australija
Usprkos međunarodnim netrpeljivostima (ili upravo zato), australski organizatori domislili su se novom rješenju završne ceremonije: umjesto hodanja tima pod državnom zastavom, sportaši su pomiješani jedni s drugima prošetali pred gledateljima.

1960., Rim, Italija
Grade se sportski stadioni i palače, obnavlja se gradska infrastruktura. Potpuni televizijski prijenosi.
Probitak Cassiusa Claya (kasnije nazvanog Muhammad Ali). Danski biciklist Knud Jensen umro je za vrijeme utrke – od predoziranja.

1964., Tokio, Japan
Fantastična ceremonija otvaranja.
Uvedeni džudo i odbojka.

1968., Mexico City, Meksiko
Problemi s nadmorskom visinom (zbog smanjene količine kisika).
Demonstracije studenata s 250 mrtvih, Južnoj Africi zabranjen pristup.

1972., München, Njemačka
Tragedija: palestinski terorist upao je u olimpijsko selo i ubio dva Izraelca te oteo devetero ljudi, koji su kasnije nastradali u borbi na aerodromu.
Zvijezde igara su plivač Mark Spitz i gimnastičarka Olga Korbut.

1976., Montreal, Kanada
Nepredviđeni troškovi narasli na 1 bilijun dolara.
14-godišnja Nadia Comaneci zamijenila Olgu Korbut – čista desetka!

1980., Moskva, Rusija
Najveći bojkot u povijesti Igara.

1984., Los Angeles, Kalifornija
Organizacija privatnim i sponzorskim novcem.
Carl Lewis.

1988., Seul, Južna Koreja
Uveden stolni tenis.
Florence Griffith "Flo-Jo" Joyner odskače talentom te hrabrim i originalnim imidžem.
Diskvalificiran sprinter Ben Johnson zbog dopinga.
Najhrabriji sportaš: Greg Louganis – s četiri zarađena šava na glavi nastavio je roniti i tako došao do zlata.

1992., Barcelona, Španjolska
Južna Afrika se odbacivanjem apartheida napokon vratila na Olimpijske igre.

1996., Atlanta, Georgia
Sportski uspjeh i umjetnički neuspjeh!
Problemi s organizacijom. U olimpijskom parku eksplodirala je bomba, jedna osoba je nastradala.
Novi rekordi.

2000., Sydney, Australija
Juan Antonio Samaranch, predsjednik IOC-a, proglasio ih najboljima do tada!
Najljepše i najspektakularnije otvaranje!

2004., Atena, Grčka.

Autor: Irena Zrinski, novinarka

Završila je studij modnog dizajna u Zagrebu, talijansku modnu školu Callegari, te kolegij filmske i kazališne kostimografije u Londonu. Piše za ženske magazine, časopise o unutarnjem uređenju i Coolinariku!