Božić u Gorskom kotaru – priče iz bakine škrinjice

Još jedna godina je pri kraju. Zbog silne užurbanosti u životu današnjice mnogima nam se čini da smo nedavno raskopali prošlogodišnje božićno drvce, a evo, novi prosinac je tu i opet inertno ulazimo u razdoblje predblagdanskog raspoloženja. Valja malo zaviriti u prošlost, jer ona je utkana u sve nas, iako toga ponekad nismo svjesni, kako bismo shvatili zašto već na početku prosinca započinjemo s pripremama za najradosnije blagdane u godini.

Naši stari, rođeni 20-ih i 30-ih godina prošlog stoljeća, još se živo sjećaju svoga djetinjstva, kada je život bio mukotrpan, ali mirniji i kada su već na blagdan Svetoga Andreja, 30 studenog, započeli s pripremana božićnog slavlja. Na taj dan otkinula se grančica trešnje i stavila u vodu, da bi na Svetu večer krasila blagdanski stol. Zato jer trešnja ima velike pupove i lijepe cvjetove, pa je tako lijepa na Badnjak. Cvjetna grančica znači javljanje novog života. Tko nije imao trešnju, otkinuo je druge grančice: šljive, jabuke... Na blagdan Svete Barbare, 4. prosinca, zadnji je rok za stavljanje grančica u vodu kako bi procvjetale do Badnjaka.
Nakon toga slijedi blagdan Svetog Nikole, koji je oduvijek bio omiljen, naročito kod djece. Po pričanjima naših starih, netko bi se prerušio u Svetog Nikolu, netko u Krampusa i tako su obilazili kuće u selu. Djeca tada naravno to nisu znala, i taj blagdan svima je živo u sjećanju kao mješavina straha i veselja. Krampus je bio strašan, s rogovima, repom i strašno je zveckao lancima. Sveti Nikola je darivao samo dobru djecu. Kada su došli pred kuću, svi su jako molili, jako su bili poslušni i pokorni. Na prozor su svi stavili čizmice, a dobilo se malo, koliko je tko mogao kupiti, ali jako, jako malo: koja jabuka, orah omotan u papir od čokolade, kasnije koji bombon... Ima tu i anegdota. Znalo se dogoditi da je prvi od djece koji se probudio (a bilo ih je tada više u svakoj obitelji) ustao i pojeo sve bombone, a u papiriće zamotao kamenčiće. Mame su djeci ispekle pogačice u obliku krampusa, s rogovima, velikim crvenim jezikom i šibom u ruci.
Tijekom adventa, koji traje otprilike četiri tjedna pred Božić, svakog jutra u šest sati odlazilo se na mise zornice sve do Badnjaka.

Najviše se pripremalo na Badnjak. Nije bilo raskošne rasvjete, šarenih lampica, kuglica, skupocjenih darova... Pripremalo se za blagdane skromno, ali i nekako s puno više vjere, a čini se i s više veselja. Na Svetu Luciju sijala se pšenica kojom se ukrašavao blagdanski stol. U to vrijeme, pred 70 i više godina, u badnje jutro žena nije smjela ustati prije muža. To je bio zakon. Muškarci su odlazili "čuvati lonce" kod rođaka, prijatelja... Žene nisu smjele iz sobe dok u kuću nije došlo muško čeljade. Taj dan lonci su se stavili pod stol. Muškarac koji bi došao rekao bi: "Faljen Isus i Marija. Došo sam vam čuvat lonce da se ne bi razbili." Odrasle muškarce domaćin je počastio domaćom rakijom, a dječaci su dobili jabuku ili bombon. Žene na Badnjak nisu hodale po kućama. Po božićno drvce išlo se u šumu prije Svete noći, a ako nije bilo snijega i na sam Badnjak. U kući je na taj dan bila nekakva svečana tišina. Ukrašavalo se drvce, mahovina oko stalka, pokoja sveta sličica, pšenica... Jelkica se kitila posrebrenim češerima, jabukama, krumpirom, orasima, bombonima omotanim u papir, pečenim domaćim kolačima... Uvečer se stavilo kuhati domaće kobasice. Pekao se kolač od rogača jer je bio najjeftiniji, a ispekao se i domaći kruh - slatka pogača u koju se stavilo jaja, grožđice. Na vrh pogače stavila se zvijezda, napravljena od tijesta, koja se, kad je pogača bila pečena, izrezala i čuvala pokrivena na stolu tijekom svih blagdana sve do Sveta tri kralja, kada je nakon svete mise svatko pojeo komadić tog kruha.

Na Svetu večer postavljen je svečani stol na kojem je bio najljepši stolnjak, ručno vezen, od domaćeg platna, na stolu rascvjetane grane voćki, svijeće, pšenica, pogača, blagoslovljena voda. Djeca su se posebno veselila Badnjoj večeri, jer je tada dolazio mali Isus koji je donosio darove pod božićno drvce. Mama bi pozvonila u sobi i brzo se sakrila, a djeca bi dotrčala i veselila se skromnim darovima: jabuci, bombonima... Tek ako je bila bogatija kuća, darovalo se djeci malo više, možda nove cipele, djevojčici nova haljinica i sl. Prije nego se krenulo na polnoćku, blagoslovila se kuća. U posudu ili staru peglu stavilo se žara, na to se nasjeckalo suho blagoslovljeno cvijeće, šumsko bilje i grančice grmlja: smreke, bršljana, tise, maćuhice, brinja, božjeg drvca i sl. koje je blagoslovljeno na Cvjetnu nedjelju ili za Veliku Gospu... Kad se to nasjeckalo po žaru, zamislite kakav je to divan miris bio!!! Dimilo se po cijeloj kući čim je pao mrak. Išla se blagosloviti i staja i tavan. Svi su pjevali božićne pjesme i molili. Onda se krenulo na polnoćku - ponoćnu misu. Pješačilo se do crkve uz pjesmu. Snijeg je škripao pod nogama. Bilo je hladno, a rijetki su bili oni koji su imali kaput od toplog sukna. Misa je bila svečana, puna molitve, lijepih pjesama. Svi su išli veseli svojim kućama. Kad su došli iz crkve, najprije bi nahranili blago u staji, onda su na red došli ukućani za jelo. Najprije se pojela juha od kobasica, a poslije i kobasice s naribanim svježim hrenom.

Sljedeći dan poslije Božića, na dan Svetog Stjepana, išlo se čestitati po kućama. Bio je to veliki blagdan. Za Silvestrovo se išlo na večernju misu u pet sati, a poslije kako je tko imao društvo. Dan pred Sveta tri kralja bio je blagoslov soli i vode. Nakon mise su kod kuće popili gutljaj svete vode, a poslije mise na Tri kralja svako je pojeo komadić božićnog kruha. Nakon Tri kralja svećenik je blagoslovio kuće, a poslije toga se raskopavalo božićno drvce. Kad su se skidali ukrasi s božićnog drvca djeca nisu htjela jesti bombone kojima je bilo ukrašeno. Znate zašto? Već su ih pojeli, a u papirićima su bili zamotani kamenčići. Tako je to bilo u Gorskom kotaru prije 70 i više godina.

A kada razgovaramo sa starima o dobu njihovog djetinjstva, usprkos neimaštini i tadašnjem, uglavnom teškom životu, čini se, sjećanja su vrlo ugodna, jer svi redom ističu: "Znali smo se veseliti malim stvarima".
I danas su u većini goranskih domova zadržani stari običaji, kidaju se grančice na Svetu Barbaru, sije se pšenica na Svetu Luciju, božićno drvce se kiti pred Badnjak... Već od početka prosinca ukrašavaju se trgovine u blagdanskom duhu, postavljaju se svijetleći ukrasi na drvorede i ispred crkava. Uz Svetog Nikolu u novije doba imamo i Djeda Mraza i Djeda Božićnjaka. Svi su ti običaji tako lijepi i svi ih poštuju bez obzira na vlastita uvjerenja. Jer blagdan Božića je valjda jedino doba kada bar na trenutak zastanemo, družimo se sa svojim najmilijima i osjećamo duh obitelji i zajedništva.

Autor slika: acizalb