tracy
Sjećate se filma "Svjedok" s Harrisonom Fordom i prekrasnom glumicom, Kelly McGillis? I one super romantične scene kada plešu sentiš u prašnjavoj garaži, uz muziku s radija u automobilu? Sjećate se njene duge, crne haljine s pregačom i bijele štirkane kapice na glavi te dirljive neupućenosti u ples, muziku, automobile, pa i samog Harrisona Forda?
Amiška kuhinja je poput njihovog načina života vrlo jednostavna i strogo vezana za tradiciju.
Ona je bila "amiš girl", a on predstavnik ostatka svijeta i ta je ljubav morala završiti tužno. Ako se sad pitate "tko su to amiši", najvjerojatnije ćete dobiti jedan od sljedećih odgovora: "oni koji ne voze automobile", "oni koji žive u mraku bez struje", "oni koji hodaju okolo sa šeširima i kapicama na glavi". I svaki je točan.
Amiška zajednica u SAD-u broji oko 190.000 ljudi, potomaka doseljenika iz Njemačke i Švicarske, izuzetno radišnih, urednih, ali prvenstveno vjernih tradiciji. Toliko da već nekoliko stoljeća pokušavaju, ali začudo i uspijevaju, ostati samodostatni i nezavisni od sve globaliziranijeg svijeta koji ih okružuje. Amiši žive uglavnom na farmama razbacanim po brežuljcima Pennsylvanije i Ohioja, oko kojih su u međuvremenu izgrađena turistička naselja i industrijski pogoni, spa i trgovački centri. Najprije čuđenje, a onda divljenje, reakcije su onih koji su se iz prve ruke uvjerili da Amiši dobrovoljno žive bez "blagodati" modernog doba, poput struje, telefona, automobila. Točnije, nekoliko stotina volta potrebnih za hladnjak, zamrzivač i mužnju krava nakapaju putem solarnih panoa, rudimentalnih vjetrenjača ili generatora. Za svjetlo im je dovoljno sunce i uljanice, za toplinu vuna i cjepanice.
Što je dobro, a što loše u amiškom svijetu odlučuje najmudriji među njima, kršćanskim anabaptistima, tj. njihov biskup. Tako je nedavno zaključio da je bicikl prebrz i može odvesti predaleko pa ga je zabranio, ali je prigrlio romobil i koturaljke, uz naravno tradicionalne crne kočije s konjima. I mobilni telefon je dopušten, ali ne unutar četiri kućna zida. U tom smislu je moguće u dvorištima vidjeti male drvene kućice, slične poljskim WC-ima, u kojima amiši drže mobilne telefone.
Amiši svoju djecu podučavaju u posebnim "one room" (jedna prostorija) školama, do 14-te godine, kada postaju odrasli i počinju raditi. S punoljetnošću, kako mladići tako i djevojke, odlazi se od kuće kako bi upoznali "vanjski svijet". Tijekom te "akademske godine" sve im je dopušteno, računalo, automobil, alkohol, televizija. Ako se nakon toga odluče vratiti, moraju biti sigurni da je to zauvijek. Čak 90% ih se vrati!
Amiška kuhinja je poput njihovog načina života vrlo jednostavna i strogo vezana za tradiciju. Na brežuljcima Pennsylvanije uglavnom raste pšenica, krumpir, kukuruz. Koristi se odlično mlijeko i mliječni proizvodi (poznato je amiško bio mlijeko, a još poznatiji njihov sladoled!) te jaja, od mesa govedina, svinjetina i piletina. U Americi je teško vidjeti toliko domaćih proizvoda kao četvrtkom i subotom na tržnici u Intercorseu, Pennsylvania.
Upravo je izoliranost od ostatka svijeta i težnja da žive jedino od "plodova" svog rada, učinila njihovu kuhinju nepromijenjenom tijekom stoljeća. Spremaju se uvijek svježe namirnice, višak sezonskih plodova se konzervira na tradicionalne načine. Marmelade i kompoti, ukiseljena cikla i kupus, sušeno voće, dimljeno i sušeno meso neki su od njihovih specijaliteta koje obitelji međusobno razmjenjuju.
Vrlo često amiške obitelji, preko obližnjih hotela i B&B (Bed&Breakfast), organiziraju večere za manje grupe turista u svojim domovima, kako bi zaokružili kućni budžet, u kojem se, usprkos uglavnom robnoj razmjeni, mora naći i pokoji dolar. Takve se večere uz svjetlo uljanica uglavnom sastoje od pečene kokoši ili šunke, pire krumpira, domaćeg kruha, sezonskog povrća i domaćeg sladoleda ljeti ili poznate shoofly pie zimi. Osim ako se tamo nađete tijekom "zelenog četvrtka", tj. četvrtka prije Uskrsa, kada se jede samo povrće, uglavnom cikorija, spremljeno na različite načine.
© Podravka d.d. 2003.—2012.
12 komentara do sada…
Čini mi se da je o ovom testu u civilizaciji bilo riječi u blesastoj komediji braće Farrely Kralj svih glavonja s Woodyjem Harrelsonom i Randyjem Quaidom. Il sam nešto pobucala?
Iako su za naše pojmove amiši malo čudni, sigurno je da u toj njihovoj neobičnosti ima puno dobrih stvari.Uostalom od svakoga se može nešto naučiti….
Marina, ako želiš nešto više doznati o njima probaj preko Googla s “Lancaster County”, naime tako se zove područje u kojem žive.
MF, nisam čula za film braće Farelly. Moj prvi susret s Amišima bio je preko gore spomenutog filma “Svjedok”.
Zadnjih se dana često Amiši pojavljuju na telki, baš je bio slučaj s njima i u jednoj krimi seriji.
Za sramotu svijeta, moram priznati da sam Amiše nekad miješala s ortodoksnim Židovima. Prava novinarka, nema što :D
Kod njih mi se sviđa koncept rumspringe (inicijacije kojom ih se pušta u vanjski svijet), no mislim da je pubertet najgore razdoblje da ih se baca u lavlji brlog, iz kojega će iskušati uglavnom najgore. Tako da nije ni čudo da ih se 90% poželi vratiti, pošto su vani dotakli dno dna, a za bolje vjerojatno nisu ni saznali. Možda se varam, no to sam zaključila na temelju svojih saznanja.
Potražila sam i shoofly pie, no ne nađoh recept. Prvo sam mislila da se čita “šufli”, no pretpostavljam da je ipak “šu flaj”, zbog pretpostavke da njen karakterističan sastojak, melasa privlači muhe, pa ih se navodno uvijek moralo tjerati od pite.
Još jednom, interesantan članak. Unatoč mojoj zakašnjeloj reakciji, samo tako nastavi :)