MammaMia2
Martin se rodio prije dvadeset i pet godina na jugu Hrvatske. Ne znam kakvo mu je bilo djetinjstvo, koje je igre volio, kakav je bio učenik i je li se bojao spavati u mraku. Svejedno, štogod da se dogodilo u tom vremenu, učinilo ga je vrijednim divljenja. Martin je, naime, jedan od onih neumornih ljudi koji s vizijom u glavi i ne štedeći svoje ruke rade i grade svoj život s elanom koji ne slabi.
Sam rad ne izaziva divljenje. Milijuni kineskih radnika u tvornicama diljem te ogromne zemlje rade toliko da zaboravljaju sebe. Milijuni djece u svijetu mukotrpno rade na plantažama kakaovca ili čaja za nekoliko novčića i navečer liježu na tvrdo tlo umjesto postelje, daleko od majke koja bi ih mogla pomilovati po glavi prije negoli usnu. Čovječanstvo je poznavalo i onoga koji je rekao da "rad oslobađa", a ljudi osuđeni na njegov rad bili su "oslobođeni" od života i osuđeni na smrt.
Ono što Martina čini čovjekom u punini je njegova predana ljubav. On ima Sanju, koju kriomice i blještavim očima gleda dok izlazi iz prostorije ili priča s drugima, kojoj se smiješi dok s njom priča i gleda je u oči, kojoj pruža ruku čim se udalje od drugih, s kojom uranja u samo njihov svijet, svijet koji prkosi zakonitostima "surove realnosti" i koji je svejedno, hvala Bogu, najrealniji od svega. I zato što postoji Sanja, Martin sanja. I svakim danom obnavlja svoj zavjet snovima i ustaje prije zore i liježe kasno u noć. Dan mu je ispunjen zadacima: provodi dane u autu podučavajući vožnju, sate vozeći cisternu za čišćenje septičkih jama, a u vremenu između zadanih termina uzgaja i brine se za sedam mladih kravica, obilazi ih, napaja, čisti štalu, tapša i nadijeva im imena. Njegov je rad molitva za sretnu budućnost.
Dok ja ovo pišem, Martin sigurno još radi. Ili možda, kamo sreće, trenutke provodi sa svojom dragom. I ako je iza njega naporan dan, sigurno je odmorna srca. Jer ljudi njegova kova su umorni jedino od zajedljivosti i kulisa ovoga svijeta. A to je zaista vrijedno divljenja.
© Podravka d.d. 2003.—2012.
25 komentara do sada…
Ovaj prelijepi tekst je kod mene prouzročio sljedeće - prvo sam se naježila, raznježila, nasmješila, a sve to mi je podiglo raspoloženje, moral i tlak koji je inače prirodno dosta nizak. Nakon ovoga suvišno je bilo što reći o ovoj temi. Hvala u ime svih "nevidljivih".
i piši, piši što više, nemoj čekati, čim osjetiš poriv odmah na papir.
draga mammamia, znas za sto sluze prijatelji? za to da me, ovako kao tashana, podsjete da dugo nisam bila na coolki i da se svakako zaustavim u svojoj trci na trenutak i procitam tvoje tekstove!
tesko mi je definirati sto tocno u njima vidim - neki budisticki mudraci kazu da nasuprot tuzi ne stoji sreca, nego jasnoca... jasnoca vidjenja i razumijevanja stvari koje nas okruzuju.
tvoja me nevjerojatna sposobnost vidjenja zivota ostavlja u tisini. nisam ostavila komentar ispod svih tvojih prica, ali sve sam ih procitala i nosim ih u srcu
.
hvala, puno mi to znači, puno!!!
jako lijepo tekst i sviđa mi se ova Tashina "mirna velika ljubav". baš taj pojam tražim ovih dana...hvala objema na inspiraciji
Čestitam na Cool zastavici! Prekrasan tekst! Nastavi samo tako dalje! Čitamo se!! Pozdrav mila!
Jeeeeee, još jedna zastavicaaaaa
jeeeee, hvala Uredništvu, da nema njih ne bi me bilo na prvoj stranici
predivan tekst,,,da je barem puno više Martina!
Takvi 'beznačajni,mali' ljudi i jesu jedini pravi LJUDI.
Prekrasan tekst!
hvala majchek, hvala hamerinka