Danas je opet prvi, i to studeni mjesec, naježim se na tu riječ " studen ".... hladnoća, zima, hladan vjetar, opalo, žuto lišće, magla, mraz, ali ima taj mjesec i svojih svjetlih, toplih momenata zar ne, barem za mene. Volim prirodu u ovom mjesecu, jer donedavnu vrućinu zamijenila je hladnoća, a ono zeleno lišće, gotovo prek noći postalo je žuto.... o čemu sam htjela, o prirodi i njenim mijenama, o našem suživotu s njom, sve kroz slike i riječi, znam da su danas Svi sveti, ali neću o tome, previše je tu emocija za mene, ipak kroz ovu šetnju prirodom, zapaliti ću pokoju svijeću za moje najmilije i sjetiti se, lijepih trenutaka, posjetiti ću i one žive, jer kako se kaže " za života brate, vodi računa o meni, a poslije lako ćemo.... za života brate...."
Ali ponekad je tako teško reći čovjeku, izraziti svoje misli, teško ide riječ prek usana, a zašto.... pitanje trenutka ili, kasnije se pitamo mnogo puta " zašto ".... zašto nismo razgovarali, utješili nekoga, stavili mu ruku na rame, podijelili s njim " ono nešto "ali bude već kasno. Rekla sam da neću o 1. studenom kao takvom, u tom smislu, ali riječi su same potekle, valjda sjeta na današnji dan i sjećanja, i tako, sve ono što nismo rekli za života, možemo poslije uz treptanje plamena svijeće, mnogi kažu da im je to mnogo, mnogo lakše.
Ali.vratimo se mi ipak prirodi i suživotu s njom., sela i to tri, šuma i farma, barem jednom godišnje, najčešće u ovo doba godine, prođem tom starom, utabanom stazom i drumom, pa tako bijaše i ove godine, tradicija što li, volim prirodu u svim njenim mijenama i godišnjim dobima, sjećam se odrastanja u tom okruženju, suživota, zavirivanja i u njene najskrivenije kutke, praćenje promjena, sve je isto ko i lani, ili ipak nije.
Šušti lišće, kao da razgovara s vjetrom, rekoše poslije da je to bila košava, hladna li je, krošnje drveća blago lelujaju na vjetru, a on se igra njihovim lišćem, kao maleno i razigrano dijete sa zvečkom.... prebire jedan po jedan i igra li se igra, sitni kamenčići lagano pucketaju pod točkovima automobila, iza nas se diže lagani oblak prašine na leniji, stari hrastovi i dalje uspravno stoje kao na kakvoj straži i čekaju, da ih možda obilježe i posijeku za ogrijev, nekih starih, bolenih i izboranih ruku, ruke slavonskog seljaka, radnika, trudbenika, jer one od vijeka zajednički dijele sudbinu i to tešku, prepunu ratova i previranja, mržnje, bijede i siromaštva, ali i onih lijepih trenutaka, zvuka staroga bajsa i harmonike, koje se čuju slavonskim širokim šorom, u ove jesenje dane, kada se bećari smiruju, kada se njima šeću snaše i đevojke u šuškavim opravama, kićeni svatovi. Jeca stara violina u rukama staroga čuvara naših običaja... ako ovako nastavim krenuće i pokoja suza iz kutka oka, jer puno mi i ne treba, naročito kada je ovakova tema, ja sama s papirom i olovkom, pardon tipkovnicom, a na radiju više nego sjetna pjesma, u slobodnom prijevodu nekako ovako.... dotakni rukama nebo i oblake, zasjaji ko sunce.... za tvoju ljubav.... samo tebe volim.... drži me uvijek blizu sebe, nadam se i čekam na tebe i u najcrnjoj noći, volim te....
Eh dragi moj čitaoče, kuda ja odoh u bespuća misli i osjećaja, ali oprostiti ćete mi valjda.
Prenula sam se, iz svojih misli, prenula me lagana hladnoća po ramenima, kao da mi je sjela na ramena, već pomalo umorna od svega, gdje sam ja to, pa još uvijek na istom mjestu, sjećam se suživota s meni dragim osobama, plamen svijeće i dalje svijetli i podrhtava, vrijeme je polaska i vraćanja u stvarnost, jer sam stvarno pomalo odlutala u mislima, prenuo me dobro poznati glas, mog vjernog supatnika kroz ovu suznu dolinu. Uđoh u auto i na tren zatvorih oči, osjećam da je kuća blizu, kao da osjećam toplinu stare plamenke, dvorištem se širi miris mamine sarme, koja je već ušla lagano u legendu na ovaj dan, a možd i nečega slatkoga, ako ništa onda šalica vruće crne kave, u dobrom i poznatom okruženju i društvu, da malko napunim baterije.
Molm se lagano u sebi da još bude mnogo ovakovih putovanja i susreta s najbližima, a onda ipak jednoga dana, kada ih više ne bude, ostati će mi drhtavi plam svijeće i sjećanja na ovakve radosne trenutke zajedništva. Iako u početku članka nisam namjeravala razbacivati se osjećajima, opet nisam izdržala, ponijelo me i to dobro, ne zamjeri čitaoče....
A što na kraju, mnogo poslije kada nas više ne bude, mijenjati će se godišnja doba na ovome svijetu, netko drugi će se voziti prašnjavim starim drumovima i uživati u vremenskim mijenama, mirisu šume i polja ... od nas možda ostane kakav malen trag, uspomena, riječ, kamen kraj puta.... zato putniče namjerniče, zastani na tren, ovdje leži jedna duša slavonska, izmoli koju i sjeti se dobrih starih vremena, kada su šorovi bili prašnjavi, vrani konji razigrani, snaše i bećari pjevali bećarce bez straha od suda i bili veseli i nasmijani.
Lijepi vam pozdrav sa širokog šora!
:(Još nema komentara